| lijaneja10. 08. 2019 14:51:07 |
Dragotov prijedlog za turu nije bio loš, pa ni jučerašnji. U pola sedam krećemo s parkirališta pred Robanom i uputimo se dolinom do ulaza na stazicu koja vodi prema partizanskoj bolnici. Put je lijep i lak, ali tu se veselje završava. Sljedećih osam sati uživanje u strmoj mokroj zemlji i travi, glatkim stijenama, strmim soteskama, lijepom ali kratkom gljivarskom stazom, uživanje u bivaku, borba s ruševjem... Nisam mogao zamisliti da neki brijeg koji nije ni dvotisućak može ponuditi takvu raznolikost i zahtjevnost. Da, zahtjevno je bilo. Dio smjera, koji je i ljeti uvijek u sjeni, nudi strmu glatku ploču duljine oko šest metara. Budući mokra i blatna, bez oprimaka, ne bih je savladao bez Dragotove pomoći. On mačje se popne gore (60 godina), baci mi konopac i već sam kod njega. Srećom više nije bilo takvih stvari i lijepo smo napredovali do vrha. Na vrhu stene kao da si u drugom svijetu. Svijetlo, vruće, srećom pojavile su se maglice i ruševje, ruševje, ruševje. Srećom cilj nije bio daleko, i s presvlačenjem u duge hlače, trebao sam gotovo sat vremena za manje od 200m borbe s ruševjem do cilja. Na vrhu nas je dočekala prijazna Trboveljčanka - jedina živa duša na turi. Sestup je bio dug, uglavnom jednom grapom (Drago ima tok ture naravno u mezincu), natrag u Robanov kot dolazimo znatno više nego što smo ga jutros ostavili. Drago, još jednom hvala za ludo iskustvo, stvarno sam uživao u strminama, divljini, ruševju, grapama, jedinstveni bivak će mi ostati u glavi do kraja mojih dana.
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
| (+9) |  | |
|
|